Wong Kar Wai, Norah Jones i Jude Law. I?

I... pa, nedostaju mi Tony Leung i Maggie Cheung, neon i moćne priče izvezene iz skromnih detalja, ali prvi izlet velikana HK arthousea i jednog od najboljih redatelja svih vremena, iako nema fotografiju Chrisa Doylea (svejedno ne izgleda loše) i šarm svojih najboljih kineskih filmova, nije očajan, grozan i posve promašen. Ali isto tako nije ni i nešto zbog čega bi trebali slaviti njegovu gastarbajtersku šljaku, jer na kraju krajeva – 'Američka pita' je bolji 'film o pitama' o ovog, hehe.

'My Blueberry Nights', što ste vjerojatno već čitali na bezbroj mjesta kada je film premijerno prikazan u Cannesu (gdje se natjecao za Zlatnu palmu), prati emotivno putovanje mlade žene po Americi. Ona tumara okolo, konobari i upoznaje svakakve likove i traži ljubav i... to je to. Lijepi set, lijepe boje, jako lijepa glazba... Ali sve to bez dubljeg dojma i zapravo dosta šuplje i dosadno, što nikada nisu bili ni 'najsporiji' Kar Waijevi filmovi.

Norah Jones je pristojna, što nije dovoljno za film koji treba u potpunosti nositi na svojim plećima. Ne mogu se oteti dojmu da je ovo mogao režirati bilo tko (ili barem netko tko želi biti kao majstor osobno), a ne samo Wong Kar Wai. Što se za njegove prijašnje filmove nije moglo reći.

Postoje filmovi koji služe za gimnastiku mozga i oni koji služe za njegovo opuštanje. Pogodite kojoj kategoriji pripada ovaj komad moderne hongkonške pop kinematografije?

Iskreno, 'Bullet & Brain' sam stavio gledati samo zato što se na kaveru DVD-a smiješe sve odreda same legende – Francis Ng, Anthony Wong i Eric Tsang,  što je dovoljan razlog da zainteresira svakog tko zna išta o kinematografiji Hong Konga. A te su njuške okružene i pristojnom količinom zgodnih djevojaka, sve odreda novim seks simbolima HK filma. Stvarno šeta što su se svi nabili u loš film.

Rezultat je tako tek umjereno zabavna priča o trijadama, policiji, potrazi za djevojkom i njezinim anđelima čuvarima, Bulletu i Brainu, koji su se, iako su profi kileri,  zavjetovali da više nikada neće ubiti. Dovoljno da zabavi u kasne večernje sate, kad vam je mozak preumoran da apsorbira Belu Tarra, a opet ne baš toliko tup da se može probijati kroz, štajaznam, nigerijski voodoo horor.

Večera utroje s lešom, ispaljivanje rakete iz Hummera, kung fu fajtovi, seksi djevojke, pucačina... Gledljivo, ako samo ako nekako zanemarimo isprazne spotovske sekvence, lošu režiju (Keung Kwok Man), očajan soundtrack, kilavi tempo i nepostojeću kemiju među likovima.

Prva Gamera ikad!

Nažalost, američki cut, što znači da je premontiran i nadosnimavan za uporabu u američkim kinima, a što opet znači da je izbačen sav 'japanski saft', kako bi bio zamijenjen scenama u kojima hrabri junaci američke vojske sjede i u beskraj razglabaju o tome kako se boriti protiv velike prijetnje (tko bi rekao da će rješenje biti Plan Z - staviti zvjerku u raketu i lansirati je na Mars?), čudovišta koje je probuđeno u vječnom ledu i koje sada prijeti čovječanstvu. No, prijeti li uistinu?

Gamera je ipak, prije svega 'prijatelj djece', što je pokazala već i u ovom filmu, kojim je Daiei krenuo parirati velikom studiju Toho i njegovoj Godzilli. I to čime? Divovskom letećom kornjačom. Koja se hrani vatrom. Klasik kaiju eige, djeco draga!

Ne toliko ozbiljan i impresivan kao prva 'Gojira', ovaj pionirski, crno-bijeli start sage o letećoj kornjači ipak ima svoju povijesnu vrijednost. A i uvijek je gušt gledati čovjeka u gumenom odijelu kako razara makete gradskih infrastruktura.

Miikeov kaubojac.

Evo ga, konačno, veliki i razvikani Miikeov remake jednog od najvećih klasika talijanske western produkcije, skovan pokoje desetljeće kasnije i na posve drugoj strani planete.

Sama perverzija ideje o Japancima koji govore engriš uvijek zvuči bolje kao ideja, nego provedena u djelo, no ovdje kao zajebancija legne bolje nego što je to bio slučaj u, recimo, Miikeovom prilogu serijalu 'Masters Of Horror'. Vizualna strana je besprijekorna i generalno sve puca od predivnog stila, koji nas baca iz stripovskog ultracoola u šekspirijanski teatar i natrag. Uz pomalo Tarantina s japanskim naglaskom, ispucavanje strijele kroz rupu na trbuhu, najbolji prikaz začeća ikada stavljen u film, gomilu krvi, odličnu pucačinu, seksi plesnu sekvencu, probadanje s velikim križem i briljantni fajnal fajt na snijegu. Ništa manje i ništa više od toga.

Jer, ovo je prije svega razuzdana, zabavna vožnja, akcijska komedija u kojoj Miike odaje počast špagetijima (uz najmanje deset posto parodije), jednom od najslavnijih žanrova europskog filma. Japanci snimaju western? Pa ako mogu Talijani, što ne bi i Japanci. Na kraju krajeva, Leone je živio od Kurosawe.

'Sukiyaki Western Django' je jebački režirani moderni kaubojac s dozom neodoljivog apsurda, još jedan dobar (ali nažalost ne i fenomenalan - malo kraćenja u montaži ne bi škodilo) prilog opusu majstora koji se i dalje nije zaboravio igrati.

Vraća se, uz Yuzninog zubara, omiljeni nam doktor. Hoće li i on povratnički zasjati kao i Rambo, treba vidjeti u svibnju kada film kreće u masovnu kino distribuciju. Trailer izgleda vrlo obećavajuće.

Indijski 'Američki ninja'!

Remek-faking-djelo! Dakle, ne Schwarzeneggerov istoimeni klasik, već doslovno indijski 'Američki ninja', ma koliko to debilno zvučalo, ali iako 'Commando' samo ugrubo prati osnovnu liniju radnje Firstenbergova klasika, puno je doslovno preslikanih scena.

Odakle početi s ovim čudom? Nadmašivši većinu turskih i do sada odgledanih indijskih remakeova američkih klasika sedamdesetih i osamdesetih, 'Commando' je jedan od najluđih i najsuludijih filmova svih vremena, priča o... pa, o svemu i svačemu, ali prije svega o našem junaku, zaposleniku tvornice municije, koji se bori protiv zavjere političkih i vojnih moćnika, željnih destabilizirati Indiju insceniranim sukobom Hindusa i muslimana. Glavni negativac zove se Diler Singh, a tajni agenti Zumzum i Dhumdhum. Najozbiljnije. Tu su negdje, naravno, i ninje, sve odreda Indijci, uključujući i glavnog zlog ninju u crvenom kostimu, koji pomalo sliči na Tadashi 'Black Star Ninju' Yamashitu, valjda zbog brkova.

Sve to sa snažnom političkom i domoljubnom notom – teroristi na samom početku zamalo ubiju Indiru Ghandi, dok drži govor o snazi nacije, odmah nakon scene treninga provučenog kroz špicu s briljantnim naslovnim songom (u laganom indijski-folk-reggae elementu). A junaka u potpunosti upoznajemo u klasičnoj heroj-spašava-kafić-od-huligana-tako-da-ga-demoilira-dok-ih-mlati sceni, kada se bori u urnebesno koreografiranom fajtu, s crvenom potkošuljom i tregerima na sebi. Neopisivo.

A pravi šarm filma dolazi u sitnicama. Primjerice, u sceni u kojoj glavni junak pleše i jodla (!). Ili gađa protivnike, ne šurikenima nego bijelim ciglama, koje neodoljivo podsjećaju na komade stiropora (možda zato što jesu komadi stiropora?). I vozi se u automobilu koji ispaljuje boksačke rukavice (!). Poseban šarm daju i zvučni efekti pa je tako zvuk pucanja pištolja i mitraljeza pokradeni sound lasera iz SF filmova, kao što je glazba 'posuđena' na rasponu od 'Star Warsa' do 'Dobar, loš, zao' i koječega drugog.

Sve to, ali i puno, puno više u čak dva sata i 20 minuta čistog ludila, u jednom od spektakularno najzabavnijih filmova svih vremena.

Remek-djelo ultra-brutalnog modernog slashera.

Scena sna na samom početku je još jedan nenadjebiv doprinos popisu najlegendarnijih filmskih porođaja – izlazak bebe na usta! Događa li se to kad žena zatrudni oralnim seksom (hehehe), ne znamo, ali znamo da je Francuska, nakon trčanja počasnog kruga J-Horrora, nova prijestolnica žanra, a 'Inside' možda najbolji klaustrofobični slasher koji smo gledali... ikada?

Zla Beatrice Dalle, više od 20 godina nakon 'Betty Blue', u crnoj haljini i oboružana velikim škarama progoni trudnicu kojoj želi iščupati dijete iz utrobe, u dvokatnici u Parizu tijekom velikih imigrantskih nemira. To je, nekako, ugrubo radnja ovog filma, Alexandrea Bustilla i Julien Maury, čiji je ovo prvijenac. I to kakav prvijenac!!!

'Inside' je savršen spoj drame, psihologije i ultra, ultra gorea. Teško je uopće riječima opisati što se tu sve događa i kako dobro to sve izgleda, u kojoj mjeri napetost i igra živaca susreću mesnicu i kako neobuzdano ludilo raste i raste i odlazi tamo gdje mislite da nikada neće otići i gdje možda nitko do sada nije otišao na taj način i s tako puno stila.

Jedan od najboljih horora koje sam gledao u dugo, dugo vremena i najbolji film 2007. godine koji sam gledao 2008. Na vama preostaje da saznate zašto, ako već niste.